Srpski jezik ima 30 glasova i 30 slova (svakom glasu odgovara jedno slovo — načelo „piši kao što govoriš“). Glasovi se dele na samoglasnike (vokale) i suglasnike (konsonante). Samoglasnika ima pet: a, e, i, o, u — oni se izgovaraju slobodno i mogu činiti slog. Svi ostali glasovi su suglasnici, a glas r može biti i slogotvoran (npr. u reči „prst“).
Suglasnici se dele po zvučnosti na zvučne (b, g, d, đ, ž, z, dž) i bezvučne (p, k, t, ć, š, s, č, f, h, c). Neki zvučni i bezvučni suglasnici čine parove (b-p, g-k, d-t...). Ova podela je važna za pravila kao što je jednačenje suglasnika po zvučnosti.
U srpskom jeziku postoje glasovne promene — promene glasova pri građenju i menjanju reči. Najvažnije su: jednačenje suglasnika po zvučnosti (npr. „težak“ → „teška“), nepostojano a (borac → borca), i sibilarizacija i palatalizacija (promene k, g, h). Poznavanje glasova osnov je za pravilno pisanje i izgovor.