Narodna (usmena) književnost nastajala je u narodu i prenosila se usmeno, sa kolena na koleno, pre nego što je zapisana. Autor joj je nepoznat (delo je nastajalo kolektivno). Veliku zaslugu za sakupljanje i zapisivanje narodne književnosti ima Vuk Stefanović Karadžić, koji je zapisao narodne pesme, pripovetke i poslovice.
Narodna književnost ima svoje vrste. Narodna lirika su kratke pesme o osećanjima i običajima (ljubavne, obredne, uspavanke). Narodna epika su junačke (epske) pesme o istorijskim događajima i junacima — poznati su Kosovski ciklus (o Kosovskoj bici) i pesme o Marku Kraljeviću. Tu su i narodne pripovetke, bajke i basne.
Poseban značaj imaju kratke narodne umotvorine: poslovice (kratke mudre izreke — „Ko rano rani, dve sreće grabi“), zagonetke i pitalice. Narodna književnost čuva jezik, istoriju i mudrost naroda, i temelj je srpske pisane književnosti. Epske pesme pevale su se uz gusle.