Izvore radnog prava čine pravni akti međunarodnog i unutrašnjeg prava. Međunarodni izvori su akti univerzalnog karaktera (usvajaju ih svetske organizacije poput UN i Međunarodne organizacije rada) i bilateralni međudržavni ugovori (obavezuju samo države ugovornice). Najznačajniji akti UN u oblasti radnog prava su Univerzalna deklaracija o pravima čoveka (1948) i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966).
U okviru Međunarodne organizacije rada usvajaju se preporuke (nemaju obaveznu pravnu snagu, ali imaju politički i moralni autoritet) i konvencije (imaju pravnu snagu i obavezuju države članice koje su ih ratifikovale). Po Ustavu, opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava i potvrđeni međunarodni ugovori sastavni su deo pravnog poretka RS i neposredno se primenjuju.
Unutrašnji izvori su: odredbe Ustava o pravu na rad, zakoni, podzakonski akti, kolektivni ugovori, pravilnici o radu i drugi opšti akti. Zakon o radu je opšti zakon o radnim odnosima i važi za sve zaposlene i poslodavce, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno; poseban je Zakon o državnim službenicima (za državne organe) i Zakon o zaposlenima u AP i JLS (donet marta 2016). Kolektivni ugovor, pravilnik o radu i ugovor o radu ne mogu utvrditi manja prava od zakona, ali mogu veća.