U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo (član 10. Ustava). Na područjima gde žive pripadnici nacionalnih manjina, u službenoj upotrebi su istovremeno i jezici i pisma nacionalnih manjina. Službenom upotrebom smatra se upotreba jezika u radu državnih organa, organa AP, gradova i opština, ustanova i imalaca javnih ovlašćenja.
Jezik nacionalne manjine u opštini utvrđuje se statutom JLS; jedinica je obavezna da uvede jezik i pismo manjine u ravnopravnu službenu upotrebu ako procenat pripadnika te manjine dostiže 15% prema poslednjem popisu. Nazivi jedinice, naseljenog mesta, ulica i drugih toponima ispisuju se i na jeziku manjine ako u naseljenom mestu udeo dostiže 15%. Narodni poslanik pripadnik manjine čiji broj dostiže 2% ima pravo da se Skupštini obraća na svom jeziku.
Prvostepeni upravni postupak vodi se na srpskom jeziku i ćiriličkom pismu, ali neznanje jezika ne sme umanjiti prava stranke. Ako je stranka strani državljanin, postupak se vodi na srpskom uz pravo na prevodioca. Ako je stranka pripadnik nacionalne manjine čiji je jezik u službenoj upotrebi, postupak se na njen zahtev vodi na tom jeziku; kad se stranke ne saglase, jezik određuje organ, osim ako jedna stranka traži srpski jezik. Drugostepeni postupak vodi se na srpskom jeziku.