Za gašenje većih požara i za zaštitu objekata koristi se hidrantska mreža — sistem cevovoda i hidranata koji obezbeđuje vodu za gašenje. Razlikuju se spoljna hidrantska mreža (hidranti van objekta, za vatrogasne jedinice) i unutrašnja hidrantska mreža (hidrantski ormarići sa crevom i mlaznicom unutar objekta, za početno gašenje). Hidrantska mreža mora biti stalno pod pritiskom i u ispravnom stanju, i podleže redovnoj kontroli.
Stabilni (fiksni) sistemi za gašenje su ugrađene instalacije koje automatski ili poluautomatski gase požar u štićenom prostoru. Najpoznatiji su sprinkler sistemi (automatsko gašenje vodom preko mlaznica koje se otvaraju na povišenoj temperaturi), kao i sistemi za gašenje penom, prahom, gasom (CO2, inertni gasovi) — koji se biraju prema vrsti štićenog prostora i materija. Stabilni sistemi deluju brzo, često pre dolaska vatrogasaca.
Uz sisteme za gašenje, značajni su i sistemi za dojavu požara — automatski detektori (dima, toplote, plamena) koji rano otkrivaju požar i pokreću uzbunjivanje. Rana dojava je ključna jer omogućava brzu evakuaciju i gašenje u početnoj fazi, kada je požar najlakše savladati. Svi ovi sistemi moraju biti projektovani, ugrađeni, održavani i redovno kontrolisani od strane ovlašćenih lica, o čemu se vodi evidencija.