Inspekcijski nadzor jeste jedan od najznačajnijih poslova organa državne uprave, ali i organa pokrajinske, opštinske i gradske uprave. U funkcionalnom smislu, inspekcijski nadzor je sastavni deo šire kontrolno-nadzorne delatnosti uprave — glavni i specifičan vid upravnog nadzora. Svrha upravnog nadzora je da se intervencijom nadležnog organa obezbedi tačno izvršavanje zakona i drugih propisa od strane subjekata čiji se rad i postupanje nadziru.
Sadržinu i pojam inspekcijskog nadzora, u delu koji se tiče nadležnosti državne uprave, utvrđuje Zakon o državnoj upravi (2005): inspekcijskim nadzorom organi državne uprave ispituju sprovođenje zakona i drugih propisa neposrednim uvidom u poslovanje i postupanje fizičkih i pravnih lica i, zavisno od rezultata, izriču mere na koje su ovlašćeni. Elementi pojma su: subjekti koji vrše nadzor su organi državne uprave; sadržina je ispitivanje sprovođenja propisa; način je neposredan uvid; a nadzor je autoritativni posao jer se može završiti izricanjem korektivnih i delom represivnih mera.
Zakon o inspekcijskom nadzoru iz 2015. (ZIN) polazi od istog određenja i dodaje da taj posao, pored organa državne uprave, vrše i pokrajinski, opštinski i gradski organi. ZIN precizira da se nadzor ostvaruje na dva načina — preventivno i korektivno (nalaganjem mera) — s ciljem obezbeđenja zakonitosti i bezbednosti poslovanja nadziranih subjekata i sprečavanja ili otklanjanja štetnih posledica. Nadzirani subjekti su sva pravna i fizička lica, preduzetnici, kao i neregistrovani subjekti (koji obavljaju delatnost bez propisanog upisa u registar). Postoje tri organizaciona modela vršenja: neposredno vršenje od organa državne uprave, poveravanje (delegacija) i prenošenje (decentralizacija) organima nižih nivoa vlasti.