Neverbalni znakovi dele se na paralingvističke, kinezičke i proksemičke. Paralingvistički znakovi su pratni šumovi i zvukovi pri izgovaranju glasova i reči, kao i posebni glasovi koji prate govor a ne formiraju reči. Dele se na paralingvističke znakove u užem smislu (nisu vezani za gramatičku strukturu, ali pružaju informacije o raspoloženju i stavovima — plakanje, smeh, vrisak) i one koji prate govor (intonacija, jačina, boja, ritam, tempo).
Kinezički znakovi odnose se na pokrete tela — mimiku, gestikulaciju i držanje tela (položaj i pokreti glave, ruku, trupa, nogu). Njima se izražavaju emocije i stavovi i prati verbalna komunikacija. Proksemički znakovi tiču se korišćenja prostora i međusobne udaljenosti sagovornika (tzv. personalni prostor), koji zavisi od odnosa, situacije i kulture.
Za inspektora je značajno da prepozna i pravilno protumači neverbalne znakove sagovornika (i da bude svestan sopstvenih), jer oni dopunjuju verbalnu poruku, a ponekad je i demantuju. Ipak, tumačenje mora biti oprezno — značenja se razlikuju po kulturama i pojedincima, pa neverbalne znakove ne treba tumačiti izolovano ni preuranjeno.