Lov je jedna od najstarijih ljudskih delatnosti — u praistoriji je bio osnovni način obezbeđivanja hrane, odeće i alata. Vremenom, razvojem poljoprivrede i stočarstva, lov je prestao da bude nužnost za preživljavanje i postepeno se pretvorio u organizovanu delatnost sa pravilima, običajima i etikom. Danas lovstvo nije samo lov, već pre svega gazdovanje populacijama divljači — uzgoj, zaštita, praćenje brojnosti i održivo korišćenje.
U Srbiji lovstvo ima dugu tradiciju i organizovanu istoriju. Osnivanjem lovačkih društava i saveza lov je dobio organizovan oblik, sa jasnim pravilima, evidencijama i stručnim radom. Savremeno lovstvo počiva na načelu održivosti — divljač je prirodno bogatstvo i dobro od opšteg interesa, pa se njome mora gazdovati odgovorno, tako da se populacije očuvaju za buduće generacije.
Lovna kultura obuhvata ukupan odnos čoveka prema divljači i prirodi — znanje, običaje, etiku i odgovornost. Kulturan lovac ne posmatra lov kao puko ubijanje životinja, već kao deo gazdovanja prirodom, u kome je odstrel samo jedan segment, podređen zaštiti i uzgoju. Razumevanje istorijata i značaja lovstva temelj je za shvatanje uloge savremenog lovca kao čuvara i gajitelja divljači, a ne samo njenog korisnika.