Razvoj srpskog porodičnog prava može se pratiti kroz nekoliko perioda — od Kneževine i Kraljevine Srbije, preko stare Jugoslavije (od 1918. do Ustava FNRJ iz 1946), reforme iz 1971. i dezintegracije SFRJ, do državne zajednice Srbija i Crna Gora i nastanka samostalne Republike Srbije. Tokom moderne istorije Srbija je promenila trinaest ustava; važeći Ustav RS donet je 2006. godine. Prvi značajan izvor materijalnog prava bio je Građanski zakonik Knjaževine Srbije iz 1844. (Srpski građanski zakonik), treća evropska kodifikacija građanskog prava — posle austrijskog Opšteg građanskog zakonika iz 1811. i francuskog Code Civil iz 1804 — koji je napisao Jovan Hadžić.
Srpski građanski zakonik odražavao je tradicionalno patrijarhalno poimanje porodice, ali je u oblastima odnosa roditelja i dece, usvojenja i starateljstva sadržao napredna rešenja, pa su se njegova pravila primenjivala više od jednog veka. Formalno je ukinut 1946. godine, donošenjem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. godine. Neposredno posle Drugog svetskog rata donet je niz posebnih zakona u oblasti porodičnog prava (Osnovni zakon o braku iz 1946, Osnovni zakon o odnosima roditelja i dece, Osnovni zakon o starateljstvu, Zakon o usvojenju).
Materiju porodičnih odnosa isprva su fragmentarno uređivali posebni zakoni, što nije bio izraz načelnog stava već praktične potrebe da se u kratkom roku donesu propisi u oblastima bez pravnog kontinuiteta sa pretežno konfesionalnim predratnim zakonodavstvom. Tek kada su stvoreni uslovi za celovitiju obradu porodičnopravnih odnosa, pristupilo se donošenju jedinstvenog kodeksa. Danas oblast porodičnih odnosa, braka i ličnog imena celovito uređuje Porodični zakon.