Postupak okončan konačnim rešenjem ponavlja se iz zakonom propisanih razloga, među kojima su: saznanje za nove činjenice ili mogućnost izvođenja novih dokaza koji bi mogli dovesti do drukčijeg rešenja; rešenje povoljno po stranku zasnovano na neistinitim tvrdnjama kojima je službeno lice dovedeno u zabludu; rešenje doneo ili u postupku odlučivao neovlašćeno lice ili lice koje je moralo biti izuzeto; licu koje je moglo imati svojstvo stranke nije pružena prilika da učestvuje; stranka nije bila zastupana saglasno zakonu; rešenje doneto na osnovu lažne isprave, lažnog iskaza ili kao posledica krivičnog dela; rešenje zasnovano na presudi koja je kasnije preinačena, ukinuta ili poništena; prethodno pitanje kasnije drukčije pravnosnažno rešeno; i utvrđena povreda prava od strane Ustavnog suda ili Evropskog suda za ljudska prava.
Ponavljanje postupka može zahtevati stranka, a organ koji je doneo konačno rešenje može ga ponoviti po službenoj dužnosti. Stranka može zahtevati ponavljanje u roku od 90 dana od saznanja za razlog, odnosno u roku od šest meseci od objavljivanja odluke Ustavnog suda ili Evropskog suda za ljudska prava u Službenom glasniku; kada istekne pet godina od kada je stranka obaveštena o konačnom rešenju, ponavljanje se više ne može zahtevati ni pokrenuti po službenoj dužnosti.
Zahtev za ponavljanje postupka uvek se predaje prvostepenom organu, a stranka mora učiniti verovatnim razloge zbog kojih ga zahteva; nadležan za odlučivanje je organ koji je doneo konačno rešenje. Zahtev ne odlaže izvršenje konačnog rešenja (izuzetno organ može odložiti izvršenje). Nadležni organ odbacuje zahtev koji nije blagovremen, dozvoljen, koji je izjavilo neovlašćeno lice ili u kome razlog nije učinjen verovatnim; odbija zahtev ako razlog ne bi doveo do drukčijeg rešenja; a ako ga ne odbaci i ne odbije, rešenjem dozvoljava ponavljanje i određuje njegov obim — rešenje kojim se dozvoljava ponavljanje odlaže izvršenje konačnog rešenja.