Vatreno oružje je najteže sredstvo prinude i njegova upotreba je najstrože ograničena. Vatreno oružje sme nositi samo službenik sa odgovarajućom (specijalističkom) licencom i dozvolom za oružje, i to samo na poslovima za koje je oružje propisano. Prema Zakonu o privatnom obezbeđenju, službenik sme upotrebiti vatreno oružje samo ako je to apsolutno neophodno — isključivo u slučaju nužne odbrane i krajnje nužde.
Nužna odbrana je odbijanje istovremenog protivpravnog napada od sebe ili drugog, pri čemu odbrana mora biti srazmerna napadu. Krajnja nužda je otklanjanje istovremene neskrivljene opasnosti od sebe ili drugog, koja se drugačije nije mogla otkloniti, pri čemu učinjeno zlo ne sme biti veće od onog koje je pretilo. Ovi instituti su određeni Krivičnim zakonikom i predstavljaju jedini pravni osnov za upotrebu oružja od strane službenika obezbeđenja.
I kada su uslovi ispunjeni, oružje je krajnje, poslednje sredstvo — kada se cilj ne može postići nijednim blažim sredstvom. Pre upotrebe, ako okolnosti dozvoljavaju, lice se upozorava. Upotreba mora biti usmerena tako da se prouzrokuju najmanje štetne posledice. Zabranjena je upotreba oružja kada bi se ugrozili životi drugih lica. Ovaj predmet obrađuje isključivo pravne uslove i granice; rukovanje oružjem i gađanje deo su praktične obuke koju izvode licencirani treneri.