Između Ugovora iz Mastrihta (1993) i Ugovora iz Lisabona (2009) uobičajena je bila podela EU na tzv. stubove. Ova podela prestala je da postoji stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona 1. decembra 2009, kojim je EU dobila objedinjeni pravni subjektivitet; zato podela na stubove danas ima pre svega istorijski značaj, ali pomaže razumevanju geneze nadležnosti i strukture EU.
Prvi stub odnosio se na pravni aspekt Evropske zajednice (zasnovan na Ugovoru o EZ, Euroatomu i EZUČ) i obuhvatao je oblasti u kojima je nadležnost članica preneta na institucije EU (carinska unija, unutrašnje tržište, zajednička poljoprivredna politika, ekonomska i monetarna unija, Šengen). Ključna karakteristika bila je nadnacionalnost — monopol Komisije na zakonodavnu inicijativu, glasanje kvalifikovanom većinom u Savetu, aktivna uloga Parlamenta i jedinstveno tumačenje propisa od Suda pravde.
Drugi stub činila je zajednička spoljna i bezbednosna politika, a treći stub policijska i pravosudna saradnja. Osnovna karakteristika ova dva stuba bila je međudržavna (međuvladina) saradnja: Komisija je pravo inicijative delila s članicama ili je ono bilo ograničeno; Savet EU odlučivao je po pravilu jednoglasno; Evropski parlament imao je isključivo konsultativnu ulogu; a Sud pravde ograničenu nadležnost ili je uopšte nije imao.