Sloveni su se na Balkansko poluostrvo doselili tokom VI i VII veka, u vreme slabljenja Vizantijskog carstva. Naselili su prostor od Alpa do Egeja, pa i teritoriju današnje Srbije, mešajući se sa zatečenim stanovništvom. Srbi su, prema vizantijskim izvorima (spis „O upravljanju carstvom“ cara Konstantina VII Porfirogenita), naseljeni na Balkanu u vreme cara Iraklija, u oblastima jugozapadno od Dunava.
Pokrštavanje (hristijanizacija) Slovena odvijalo se postepeno, pod uticajem Vizantije sa istoka i Rima sa zapada. Presudan značaj imali su Sveta braća Ćirilo i Metodije, vizantijski misionari iz Soluna, koji su sredinom IX veka stvorili prvo slovensko pismo — glagoljicu — i preveli bogoslužbene knjige na slovenski jezik, čime su udarili temelj slovenske pismenosti. Njihovi učenici kasnije su razvili ćirilicu, pismo koje su Srbi prihvatili.
Najstarije srpske kneževine formiraju se u ranom srednjem veku na prostoru Raške, Duklje (Zete), Travunije, Zahumlja i Paganije. Prve srpske državne tvorevine bile su pod jakim vizantijskim uticajem, a povremeno i pod vizantijskom vrhovnom vlašću. Ovaj period postavlja temelje srpske srednjovekovne države, koja će svoj puni razvoj dostići pod dinastijom Nemanjića.