Padom Smedereva 1459. godine srpske zemlje ušle su u dugi period osmanske vladavine, koji je trajao gotovo četiri veka. Srbija je uključena u osmanski državni sistem, a stanovništvo je bilo podložno raji (nemuslimanskom podaničkom sloju) sa posebnim obavezama i porezima. Deo srpskog naroda selio se ka severu (u Habzburšku monarhiju) i ka planinskim oblastima. Uprkos teškim uslovima, srpski narod je očuvao svoj jezik, veru i tradiciju.
Značajnu ulogu u očuvanju nacionalnog i verskog identiteta imala je Srpska pravoslavna crkva. Pećka patrijaršija, ukinuta posle propasti srednjovekovne države, obnovljena je 1557. godine (zaslugom Mehmed-paše Sokolovića, poreklom Srbina). Obnovljena patrijaršija okupljala je srpski narod na širokom prostoru i čuvala versku, kulturnu i nacionalnu svest tokom vekova osmanske vladavine — bila je stub identiteta u odsustvu države.
Tokom osmanske vladavine dolazilo je do seoba srpskog naroda, od kojih je najpoznatija Velika seoba Srba 1690. godine, pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, kada se veliki broj Srba, posle neuspelog ustanka i austrijsko-turskih ratova, preselio na sever, u Habzburšku monarhiju (Vojvodina, južna Ugarska). Seobe su oblikovale etničku sliku prostora i ojačale srpsku zajednicu severno od Save i Dunava.