Početkom XIX veka srpski narod je pokrenuo borbu za oslobođenje od osmanske vlasti. Prvi srpski ustanak izbio je 1804. godine pod vođstvom Đorđa Petrovića — Karađorđa, kao reakcija na nasilje dahija (odmetnutih janičara) i teško stanje raje. Ustanak je prerastao u nacionalnu revoluciju za oslobođenje i stvaranje države; posle početnih uspeha i uspostavljanja ustaničke vlasti, ugušen je 1813. godine posle osmanske ofanzive, a Karađorđe je prešao u Austriju.
Drugi srpski ustanak izbio je 1815. godine pod vođstvom Miloša Obrenovića. Za razliku od prvog, vođen je opreznije, kombinujući oružanu borbu i diplomatiju. Rezultat je bio postepeno priznanje autonomije: Srbija je dobila status autonomne kneževine u okviru Osmanskog carstva, što je potvrđeno hatišerifima (sultanovim aktima) 1830. i 1833. godine, kojima je Miloš Obrenović priznat za naslednog kneza.
Dva srpska ustanka i borba dve dinastije — Karađorđevića i Obrenovića — obeležili su stvaranje moderne srpske države. Kneževina Srbija postepeno je jačala svoju samostalnost, izgrađivala institucije (Sretenjski ustav 1835 — prvi srpski ustav) i širila teritoriju. Rivalstvo dinastija Obrenović i Karađorđević obeležiće srpsku politiku kroz ceo XIX vek.