Neverbalna komunikacija (govor tela) obuhvata više od izgovorenih i pisanih reči i po pravilu se odvija nesvesno; otkriva unutrašnja osećanja i odnos sagovornika prema okruženju. Obuhvata: mimiku (grimase, mrštenje, kolutanje očima, izbegavanje pogleda); gestikulaciju (pokreti ruku i tela — „stop“ rukom, pokazivanje prstom, gledanje na sat dok drugi govori); i držanje tela (stegnute pesnice — ljutnja, opuštena ramena — ravnodušnost, prekrštene ruke — nespremnost za otvorenu komunikaciju), te pokrete u prostoru, ritam i tonalitet govora, boju glasa i odevanje.
Funkcije neverbalne komunikacije su: izražavanje emocija i uzajamnih stavova; prezentovanje sopstvenih osobina; praćenje, podrška i dopuna verbalne komunikacije; zamena za verbalnu komunikaciju; i konvencionalno izražavanje socijalne aktivnosti. Istraživanja pokazuju veliki značaj govora tela: pri komunikaciji licem u lice poruka se prenosi govorom tela ~60%, tonom glasa ~30%, rečima ~10%.
Neverbalni znakovi su paralingvistički, kinezički i proksemički; nesvesni su, a značenja im se donekle razlikuju po kulturama. Zamenjuju i naglašavaju verbalnu poruku, ali mogu biti i u neskladu s njom — kad govor nije usklađen s govorom tela, poverenje treba ukazati neverbalnim znakovima (teže ih je odglumiti). Zato je značaj neverbalne komunikacije u poslu inspektora velik.