Kod jednog broja ljudskih prava (posebno onih definisanih kao slobode) Ustav utvrđuje mogućnost ograničavanja — npr. pravo na ličnu slobodu, pravo na imovinu, nepovredivost stana i tajne pisama, sloboda veroispovesti, izražavanja, okupljanja, udruživanja i kretanja. Nasuprot tome, postoje prava koja se ne mogu ograničavati: pravo na život, sloboda od ropstva i prinudnog rada, pravo na pravično suđenje, pravo na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo i druga.
Svako ograničenje mora imati tačno određeni, Ustavom i zakonom propisani oblik (npr. lišenje slobode, pretres stana i lica, otvaranje pisama, prisluškivanje, zabrana skupa, ograničenje kretanja). Svrha ograničenja najčešće je vođenje krivičnog postupka, zaštita javnog reda i mira, javne ili nacionalne bezbednosti, odbrana zemlje ili drugi opravdani javni interes (javno zdravlje, sprečavanje zaraznih bolesti).
Samo Ustav ima pravnu moć da utvrdi mogućnost ograničenja pojedinog prava i propiše svrhe zbog kojih je ograničenje dopušteno. Za pravo koje se može ograničiti ne mogu se uvoditi druge svrhe kao razlozi ograničenja. Pri ograničavanju vodi se računa o suštini prava, značaju svrhe i srazmernosti (ograničenje ne sme prevazići neophodnu meru).