Posle pada srpske srednjovekovne države (1459), srpski narod je vekovima živeo pod turskom (osmanskom) vlašću. Srbi su bili obespravljena, hrišćanska raja koja je plaćala brojne namete i dažbine. Poseban teret bio je „danak u krvi“ — odvođenje srpske dece koja su preobraćana u islam i obučavana za tursku vojsku (janičare).
Uprkos teškom položaju, srpski narod je čuvao svoj identitet — veru, jezik i običaje. Veliku ulogu u tome imala je Srpska pravoslavna crkva, naročito obnovljena Pećka patrijaršija. Nezadovoljstvo turskom vlašću povremeno je izbijalo u bunama i ustancima, a mnogi Srbi bežali su iz svojih krajeva na sever, u hrišćanske zemlje.
Najpoznatija je Velika seoba Srba 1690. godine, kada se veliki broj Srba, predvođen patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, iselio iz južnih krajeva u Habzburšku (Austrijsku) monarhiju, bežeći od turske odmazde. Time se srpski narod raširio i na prostore severno od Save i Dunava, gde je nastavio da živi i razvija svoju kulturu.