Osnovno pravilo je da roditelji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno dok vode zajednički život, ali ga pod zakonom utvrđenim uslovima mogu zajednički vršiti i pri odvojenom životu, u skladu sa načelom zajedničke odgovornosti roditelja za podizanje i razvoj deteta. Roditelji koji ne vode zajednički život mogu se sporazumeti o zajedničkom vršenju roditeljskog prava, ali i o samostalnom vršenju, kada samo jedan roditelj vrši roditeljsko pravo; u nedostatku sporazuma, odluku o vršenju donosi sud.
Roditeljsko pravo može samostalno vršiti jedan roditelj kada nema sporazuma ili sudske odluke — a to je onda kada dete nema drugog roditelja (drugi je nepoznat, umro ili proglašen za umrlog) — kao i kada je drugi roditelj faktički ili pravno u nemogućnosti da vrši roditeljsko pravo. Pravna nemogućnost postoji kada je drugi roditelj lišen roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti; faktička kada je teško bolestan, na izdržavanju kazne, odsutan ili iz drugog razloga nesposoban da se stara o detetu.
Kada roditeljsko pravo samostalno vrši jedan roditelj, on većinu prava i dužnosti preduzima samostalno, ali drugi roditelj, budući da mu roditeljsko pravo i dalje pripada, zadržava određena ovlašćenja: pravo i dužnost da izdržava dete, da sa detetom održava lične odnose i da zajednički i sporazumno odlučuje o pitanjima koja bitno utiču na život deteta (npr. veći medicinski zahvat ili promena škole). Roditelj koji vrši roditeljsko pravo dužan je da drugom omogući redovne kontakte sa detetom i da ga konsultuje o bitnim pitanjima; roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo na supsidijarno staranje — da u potpunosti preuzme vršenje ako roditelj koji ga samostalno vrši umre ili dospe u nemogućnost da se stara o detetu.