Zaštita poljoprivrednog zemljišta obuhvata mere kojima se čuva njegova plodnost, proizvodna sposobnost i namena. Zakon zabranjuje radnje koje oštećuju zemljište — ispuštanje i odlaganje opasnih i štetnih materija na poljoprivrednom zemljištu i u kanalima za navodnjavanje i odvodnjavanje, kao i druge radnje koje zagađuju ili degradiraju zemljište. Vlasnici i korisnici dužni su da zemljište koriste pažljivo i da ne umanjuju njegovu plodnost.
Poseban vid zaštite je zaštita od prenamene — poljoprivredno zemljište, naročito obradivo najviših klasa, ne sme se, po pravilu, koristiti u nepoljoprivredne svrhe (gradnja, eksploatacija) osim pod uslovima i uz naknadu propisanu zakonom (naknada za promenu namene). Time se sprečava nekontrolisano gubljenje najkvalitetnijeg zemljišta.
Zaštita obuhvata i sprečavanje poljske štete — oštećenja useva, zasada, poljskih puteva i kanala od strane ljudi, stoke ili nedozvoljenih radnji. Upravo je ovaj vid zaštite u središtu posla poljočuvara: on na terenu neposredno štiti useve i zemljište od poljske štete. Zaštita zemljišta je zajednička obaveza vlasnika, korisnika, lokalne samouprave i države, a poljočuvarska služba je jedan od instrumenata te zaštite.