Teritorijalna autonomija je pravo teritorijalne zajednice da preko svojih organa samostalno donosi propise i izvršava ih; ti propisi važe samo na njenoj teritoriji i moraju biti u skladu sa ustavom i zakonima. Ona ima manji stepen samostalnosti od federalne jedinice, a veći od jedinice lokalne samouprave, i po pravilu ne obuhvata autonomiju u sudstvu. Razlozi za osnivanje mogu biti etničko-jezički, geografski, ekonomski i kulturno-istorijski.
Republika Srbija ima Autonomnu pokrajinu Vojvodinu i Autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohija, čiji ustavni položaj nije isti: suštinska autonomija KiM uređuje se posebnim zakonom po postupku za promenu Ustava, dok Vojvodina nema suštinsku autonomiju. Nove pokrajine se osnivaju, ukidaju ili spajaju po postupku za promenu Ustava, a predlog utvrđuju građani na referendumu; teritorija AP ne može se menjati bez saglasnosti njenih građana na referendumu.
Pokrajine uređuju nadležnost i rad svojih organa i pitanja od pokrajinskog značaja (prostorno planiranje, poljoprivreda, prosveta, sport, kultura, zdravstvo i drugo), imaju izvorne prihode i donose svoj budžet. Budžet AP Vojvodine iznosi najmanje 7% u odnosu na budžet RS (tri sedmine za kapitalne rashode). Najviši pravni akt pokrajine je statut, koji donosi njena skupština uz prethodnu saglasnost Narodne skupštine; administrativni centar Vojvodine je Novi Sad.