Počeci ustavnosti u Srbiji vezuju se za Prvi srpski ustanak. Iz tog perioda poznata su dva ustavna akta (iz 1808. i 1811. godine) koja uređuju odnose vrhovnog vožda Karađorđa i Praviteljstvujuščeg sovjeta. Aktom iz 1808. Karađorđe je priznat za naslednog prvog i vrhovnog srpskog predvoditelja (suštinski naslednog kneza), a aktom iz 1811. Sovjet pored uloge vlade dobija i ulogu velikog suda.
Sretenjski ustav iz 1835. je prvi srpski ustav, donet samostalno na Sretenje, bez učešća turskih organa i bez potvrde sultana. Predvideo je tri centralna organa: kneza, Državni savet i Narodnu skupštinu, uz dominantnu ulogu kneza. Rađen pod uticajem francuskog ustava iz 1791, nije odgovarao prilikama, pa je povučen posle svega oko mesec dana.
Slede Turski ustav iz 1838, po kome najviši organi postaju knez i Savet od 17 članova, i Namesnički ustav iz 1869, po kome knez i Narodna skupština zajednički vrše zakonodavnu vlast. Zakonom iz 1861. Savet je preimenovan u Državni savet i potčinjen knezu.
Ustav iz 1888. uvodi parlamentarizam i Srbija postaje parlamentarna monarhija (organi: kralj, Narodna skupština i Ministarski savet). Kralj Aleksandar Obrenović je 1894. državnim udarom obustavio Ustav iz 1888. i vratio Ustav iz 1869. Ustav iz 1901. uspostavio je dvodomo predstavništvo bez parlamentarizma, a Ustav iz 1903. vratio je na snagu Ustav iz 1888. i time parlamentarizam.