Tokom XIX veka Kneževina Srbija je jačala i širila samostalnost. Puna državna nezavisnost priznata je na Berlinskom kongresu 1878. godine, čime je Srbija postala međunarodno priznata nezavisna država. Nekoliko godina kasnije, 1882. godine, Srbija je proglašena za kraljevinu, a knez Milan Obrenović postao je prvi kralj moderne Srbije. Time je zaokružen proces sticanja državnosti započet ustancima.
Politički život XIX veka obeležilo je rivalstvo dinastija Obrenović i Karađorđević, koje su se smenjivale na prestolu. Dinastija Obrenović vladala je najveći deo XIX veka (uz prekide), a njena vladavina okončana je Majskim prevratom 1903. godine, kada je ubijen kralj Aleksandar Obrenović. Posle toga na presto dolazi dinastija Karađorđević — kralj Petar I Karađorđević, čija vladavina se smatra „zlatnim dobom“ srpske parlamentarne demokratije.
Tokom XIX veka Srbija je izgrađivala moderne državne institucije, prosvetu, vojsku i privredu, i postepeno se okretala evropskim uzorima. Razvijali su se školstvo (Velika škola, kasnije Univerzitet u Beogradu), kultura i nauka. Krajem veka i početkom XX veka Srbija je bila stabilna ustavna monarhija, spremna da odigra značajnu ulogu u oslobođenju preostalih delova naroda pod osmanskom i austrougarskom vlašću.