Kulturni turistički resursi obuhvataju stvaralaštvo čoveka kroz istoriju — arhitekturu, slikarstvo, skulpturu i primenjenu umetnost — koje ima turističku vrednost. Praistorijska umetnost je najstariji sloj stvaralaštva: obuhvata pećinsko slikarstvo (npr. Altamira i Lasko u zapadnoj Evropi), sitnu plastiku i megalitske građevine (Stounhendž). Na tlu Evrope praistorijska umetnost prati razvoj od paleolita preko neolita do metalnih doba. Antička umetnost obuhvata stvaralaštvo starih civilizacija — egipatske, grčke i rimske — koje su postavile temelje evropske umetnosti (grčki hramovi i skulptura, rimska arhitektura, akvadukti, amfiteatri).
Srednjovekovna umetnost zapadne Evrope razvija se kroz dva velika stila. Romanika (11—12. vek) odlikuje se masivnim zidovima, polukružnim lukovima, malim prozorima i utvrđenim izgledom crkava (bazilika sa zvonicima). Gotika (12—15. vek) donosi vertikalnost, prelomljeni (šiljati) luk, rebrasti svod, potpornje i velike vitraže, čime crkve dobijaju svetlost i visinu (katedrale u Šartru, Remsu, Notr-Dam u Parizu).
Vizantijska umetnost razvija se u Istočnom rimskom (Vizantijskom) carstvu i presudno utiče na srpsku srednjovekovnu umetnost. Odlikuju je kupolne crkve, mozaici i freske sa zlatnom pozadinom, ikonopis i stroga ikonografija (kanoni). Najznačajniji spomenik je crkva Svete Sofije (Aja Sofija) u Carigradu. Vizantijski uticaj se preko pravoslavlja preneo na Srbiju, Bugarsku i Rusiju, oblikujući sakralnu arhitekturu i slikarstvo pravoslavnog sveta.