Srpska srednjovekovna sakralna umetnost razvija se pod vizantijskim uticajem i deli na tri velike stilske škole. Raška škola (kraj 12. do kraja 13. veka) spaja vizantijsku osnovu sa romaničkim uticajima Zapada: jednobrodne crkve sa kupolom, kamena fasada, monumentalne freske. Najznačajniji spomenici su manastiri Studenica (zadužbina Stefana Nemanje, pod zaštitom UNESCO), Žiča (sedište prve srpske arhiepiskopije), Mileševa (freska „Beli anđeo“) i Sopoćani (freske vrhunske lepote, UNESCO).
Srpsko-vizantijski stil (kraj 13. i prva polovina 14. veka), iz doba kralja Milutina, odlikuje se crkvama u obliku upisanog krsta sa više kupola i bogatim fresko-ansamblima (Gračanica na Kosovu i Metohiji — vrhunac stila, manastir Studenica — Kraljeva crkva). Ovaj period predstavlja procvat srpske srednjovekovne države i umetnosti pod dinastijom Nemanjića.
Moravska škola (kraj 14. i 15. vek), poslednji period srpske srednjovekovne umetnosti (doba kneza Lazara i despota Stefana Lazarevića), odlikuje se crkvama triконhalne (trolisne) osnove, bogato ukrašenim fasadama sa kamenom plastikom (pletenica, rozete) i naizmeničnim redovima kamena i opeke. Najznačajniji spomenici su Ravanica, Ljubostinja, Lazarica (Kruševac), Kalenić, Manasija (Resava) i Ravanica. Ova škola nastaje u vreme turskih osvajanja i predstavlja labudovu pesmu srednjovekovne srpske umetnosti.